VERA KOVAČIĆ – MAGISTRICA UMJETNOSTI

DUBINSKI LET VERE KOVAČIĆ

Oksimoronskim naslovom najnovijeg ciklusa keramičarka Vera Kovačić je najprimjerenije odredila dinamičnu i dvojnu narav svojega nadahnuća. Naime, tom sretnom sintagmom je ukazala na istodobno uranjanje i elevaciju, na težnju prema dvama elementima što ih karakterizira bistrina i prozirnost: prema vodi i prema zraku. Pritom se, logično, kao materijalom služi upravo dvama suprotnim prapočelima: zemljom i vatrom, ali smisao kreativnog djelovanja uvijek je u preobrazbi, u mijeni, u nijekanju zadatosti i ograničenja, u udaljavanju od poznatog i očekivanoga prema drugačijem i novom. Oblici što ih sugeriraju slobodne, neuporabne tvorevine ove umjetnice također pripadaju dvama konfrontiranim svjetovima. S jedne strane upućuju na krila, s druge na valove. Naravno, i u jednom i u drugom slučaju obrisi su organički, elastični aerodinamični, uračunavaju pokrenutost i sukcesivnost. Zato se novi ciklus sretno nadovezuje na ranije autoričine cjeline, na strukturalna istraživanja, na odvagane odnose unutar pojedinačnih kompozicija i površina, te na uravnotežene i metodično ostvarene serije i grupe slične problematike.

«Dubinskim letom» Vera Kovačić smjelo ulazi u samu narav odabrane tvari, dokida njegovu gravitaciju i inerciju, ispituje granice izdržljivosti i gipkosti. Vatrenim krštenjem, to jest provjerom oblika u peći, oslobađa se svega suvišnoga i neprikladnoga, dolazi do čistoće i gipkosti, do zaokruženosti i zvučnosti. Definitivna forma ipak kao da je bremenita virtualnim, potencijalnim energetskim naponom, kao da bi se sama iz sebe mogla još jednom generirati, nastaviti iz početka. U tomu i jest smisao ondulatornog načela, pa i izazov sredozemnog nadahnuća, jer oni podrazumijevaju obnavljanje, ulančavanje, nadograđivanje, nastavljanje na tradiciju i uporno vraćanje iskonu. Najnoviji ciklus zadržava plodnu napetost prema nekim prethodećim, ranijim iskustvima iste umjetnice. U nizu radova ne temu «Pravilo» ispitivala je vrlo racionalne, geometrizirajuće premise slaganja dijelova, svojevrsnog kolažiranja elemenata i razvijanja mrlje. U seriji nazvanoj sjećanje bavila se pak remodelacijom industrijskih oblika, kaptiranjem slučaja u žitkoj masi nabrane i skrutnute tvari. Razlika nije samo u korištenju različitih materijala: keramike, odnosno stakla, već ponajprije u shvaćanju različitih formativnih učinaka konstruktivističkog, odnosno enformelističkog smjera. Poštujući domete spomenutih grupa radova, a posebno neke jezgrovite i jezgrene akumulacije «Sjećanja» (prave arhetipske grumene magmatskih svojstava) smatramo da je u «Dubinskom letu» sintetizirala bitna znanja i iskustva, to jest da je – da se izrazimo Braquevom formulacijom – razumom korigirala emociju, dok je nagonski i intuitivno kompenzirala ograničenja tehnologije i postavljenog programa. Dakle, u zrelosti i ravnoteži, u nadmašivanju binarnosti i dihotomija jamstvo je visokih aktualnih rezultata keramičarskog stvaralaštva Vere Kovačić.

Tonko Maroević

o ciklusu GEOMETRIJA LIRSKOG:

Keramika i staklo hvarske umjetnice Vere Kovačić predstavljaju proces stalnog iznalaženja granica između haptičkih i optičkih vrijednosti u likovnim umjetnostima. Zaista, u tom će smislu i njezin posljednji ciklus kolažiranih komada industrijske keramike prvenstveno predstavljati ideju dvodimenzionalnog očitavanja senzacija, a stakleni izlošci propitkivati će mogućnosti de-formativnih otklona od zadanog obrasca. Tehnološka superiornost kojom umjetnica prilazi tim zadacima nije tek puko dokazivanje njene visoke naobrazbe, već prije potvrda mentalne higijene koju smatramo prvim preduvjetom samostalnog istraživanja oblika.

Keramički je, naime, zanat tehnološki posve izdvojen od ostalih oblikovateljskih vještina, i to ponajprije po svojoj nepredvidiviosti, kao posljedici sudjelovanja ruke i zemlje u složenim mijenama vatre, zraka i vode. Keramika je, zato, poput stakla, posljedica stalne igre primicanja k jednoj željenoj formi i uzmicanja od nje, predviđanja putanja, ali možda ponajviše razmatranja prirode same i artificijalne ljudskosti prisutnosti u njoj… Stoga, ne postoji neuredan keramičar jednostavno zato što ritual postupaka magije – tehnologije mora biti zadovoljen do detalja. Tome, dakle, služi mentalna higijena. Postoji, međutim, u cijelom tom poslu i higijena mašte koja se ogleda u mnogoznačnosti odnosa optičkog i haptičkog svijeta. Vera Kovačić živi na Hvaru i ne može izbjeći kako čistoću formi koje je okružuju, tako i aplicirano im bogatstvo tekstura, materijala, površinskih optičkih kvaliteta koje oblikuju polivalentnu matricu mediteranskog pejsaža. Njezin se opus vazda gradi od površine prema strukturi i natrag, a odnedavno čini se da ulazi u novu, «strukturnu fazu».

Možda je zato i opravdano prisjetiti se na ovome mjestu stare definicije oblikovateljskog zanata: to je zbir plesnih stavova koje umjetnik zauzima prema obliku i svijetu, te koje upražnjava pažljivim varijacijama pravila. Drukčije bi rekli da nam mentalnu higijenu valja korigirati higijenom mašte, a gotovo savršene primjene takove djelatnosti naći ćemo upravo u opusu Vere Kovačić.

Vladimir Rismondo ml.

o ciklusu MORE VEDRINE:

Kad me naša darovita keramičarka Vera Kovačić zamolila da napišem predgovor njenoj izložbi, mislio sam započeti svoj tekst u tri pravca. Namjeravao sam najprije evocirati u kratkim crtama razvojni tok pradavne umjetničke tehnike keramike od prvih pojava u neolitiku kroz vrhunske momente od primjene keramike u oplati arhitekture u staroj Mezopotamiji i grčkih vaza Tanagra figurina preko španjolsko-maurskih oblika kasnoga srednjeg vijeka, firentinske keramoplastike obitelji Della Robbia, produkata vezanih uz talijansku Faenzu i njemački Meissen, te genijalnih ostvarenja na tom polju u predkolumbovskoj Americi i Dalekom istoku do suvremenih realizacija Picassa, Dufya i Miróa, te najnovijih suvremenih kretanja.

Imao sam i želju posebno govoriti o neolitskoj keramici otkrivenoj u hvarskim spiljama, a osobito u Grapčevoj, kojom je upravo otok iz kojeg nam stiže Vera Kovačić ušao u svjetsku znanstvenu literaturu, a koji oblici od bojadisane pečene gline pokazuju smisao za čistoću forme i shvaćanje latentnih zakona materijala u vremenu koje se gubi u davnini predhistorije. Htio sam, konačno, naglasiti kako je keramika bila dragi gost u ovim izložbenim prostorima splitske Galerije još 1962. godine izložbom zagrebačke keramičke grupe «Gagona» do radova zastupanih na izložbama Mladena Pejakovića, Zvonimira Lončarića i Ante Jakića.

Čini se, međutim, da je dovoljno te teme samo natuknuti i preći na djela kojima se na ovoj izložbi predstavlja Vera Kovačić, koja je 1970. došla iz Novog Sada u Hvar gdje se je sasvim suživila ne zatvorivši se samo u okvire toga kroz stoljeća tako bogatog grada i otoka, već izlažući u našim središtima, i van granica naše zemlje i prateći tokove svoga umijeća u likovno tako intenzivnim i dinamičnim vremenima u kojima živi i djeluje. Prvi put susreo sam se s keramikom Vere Kovačić pred nekoliko godina kroz rad «Metamorfoza sunca», koji je bila dobila za svoju kolekciju Galerija umjetnina u Splitu. Osjetio sam kao da je umjetnica u toj čistoj i jednostavnoj keramičarskoj formi htjela na svoj način izraziti spoj plastičnih i pikturalnih preokupacija i zato me nije iznenadilo kad sam kasnije doznao od same autorice da je u trenutku izbora zvanja bila na razmeđu između skluptorskih i slikarskih htijenja i izabrala keramiku u kojoj je mogla izraziti na sebi bliski način i formu i boju. Pratio sam njeno daljnje zrenje i uočavao napredak u smislu koji sam bio naslutio: umjetnica je, naime, sve više nastojala biti suvremena u svom izrazu, ući u bit materijala u kome radi i ostvariti forme koje kao da niču iz tla koje je nadahnulo. Varirajući i dalje oblike s asocijacijama na temu sunca, ona je postepeno prelazila na nove motive primarno povezane s morem i njegovim svijetom: školjke, glatke oblutke, valima oglodane hridi. Te prirodne forme Vera Kovačić transformira i transponira sad lirski suptilno, sad izražavajući dramatiku kroz hrapavu površinu, sad unoseći diskretne erotične prizvuke. Iznenađenja koja pruža proces stvaranja keramičkog objekta poprimaju njegovom voljom željene akcente, a boja pridonosi stvaranju osobnih ugođaja sad čistoćom svoje bjeline ili sivila, sad žarkim intenzivnim naglascima, sad profinjenim treptajem ženstvenim senzibilitetom utkane zlatne niti. Nisu slučajno autoričini naslovi vezani uz tajne rađanja, rasta i zrenja, jer kao da ona želi u tim svojim interpretacijama prirodom inspiriranih tema izraziti i jednu dublju dimenziju koju prirodni objekt, koji ostaje vidljivi izvor nadahnuća za novu strukturu, u sebi krije ili daje naslutiti.

Kruno Prijatelj